Kad je Hrvatska 2013. ušla u Europsku uniju, uvozili smo hranu u vrijednosti od otprilike 2 milijarde eura godišnje. Do 2024. ta se brojka utrostručila, na oko 6 milijardi. Uvoz mesa gotovo se udvostručio, s 99.000 na 180.000 tona. Uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda porastao je sa 187.000 na 340.000 tona. Čak se i uvoz kruha i pekarskih proizvoda, koje je nekoć svako selo moglo samo napraviti, više nego udvostručio, s 95.000 na 202.000 tona. Vanjskotrgovinski deficit u hrani nekoć je iznosio nekoliko stotina milijuna eura. Danas je veći od 2 milijarde, a najnoviji podaci pokazuju da se približava trima.
To se nije dogodilo slučajno. Otvorite malu poljoprivrednu zemlju prema Poljskoj, Njemačkoj i Mađarskoj, s njihovim većim farmama, izdašnijim subvencijama i prerađivačima koji obrađuju količine kakve mi ne možemo ni približno dostići, i njihove cijene postaju naše. Hrvatski poljoprivrednici nisu postali lošiji u svom poslu. Strane cijene rušile su ih sezonu za sezonom, sve dok im se računica više nije isplatila.
To se vidi na stočnom fondu. Godine 1990. Hrvatska je imala 830.000 goveda. Godine 2024. imala ih je 422.000. Broj svinja pao je s 1,57 milijuna na 873.000. Danas proizvodimo manje od polovice svježeg mlijeka koje popijemo i oko tri petine mesa koje pojedemo. Samodostatnost u govedini, nekoć oko 90 posto, pala je ispod 60, a u svinjetini je blizu polovice. Ono što još izvozimo uglavnom su žitarice i uljarice. Imamo pašnjake i kukuruz da sami uzgajamo stoku, a umjesto toga prodajemo stočnu hranu u inozemstvo i kupujemo meso natrag.
I sama hrana je lošija, a uskoro će biti još teže znati što jedemo. Uvezeno meso i mlijeko često su jeftiniji jer se proizvode u drukčijim uvjetima: druga hrana za životinje, druga veterinarska praksa, životinje uzgojene u tolikim razmjerima da ih nitko ne poznaje pojedinačno. Zatim se prerađuju, pakiraju i voze preko pola kontinenta prije nego što stignu na hrvatsku policu.
U lipnju je Europski parlament konačno odobrio uredbu kojom se ublažavaju pravila za genetski uređene usjeve. Od 2028. većina biljaka dobivenih takozvanim „novim genomskim tehnikama” više se neće smatrati GMO-om i neće morati nositi oznaku GMO. Bruxelles to naziva inovacijom. U praksi to znači da brašno, ulje i stočna hrana koji prelaze našu granicu mogu biti genetski izmijenjeni, a da vam pakiranje to ne kaže, dok će patenti na to sjeme biti u rukama nekoliko multinacionalnih kompanija, a ne hrvatskih poljoprivrednika.
Tu je i pitanje čime se hrana prska. Već znamo da pesticidi štete, zbog čega je EU tijekom godina morao zabraniti desetke njih. No tržište vuče u suprotnom smjeru. Što više naše hrane dolazi s golemih monokulturnih imanja, to više ovisi o kemiji, jer se tisuće hektara iste biljke drukčije ne mogu održavati. Hrana koja dolazi izvan EU-a i dalje se smije uzgajati uz tvari koje naši poljoprivrednici ne smiju koristiti, sve dok ostaci ostanu ispod propisane granice. Kad kupujete od seljaka iz susjedstva, možete ga pitati čime prska. Kad kupite piletinu iz pogona tri države dalje, nitko vam to ne može reći.
Jeftin uvoz ujedno je i zamka. Obnova mljekare ili govedarske farme traje godinama, a kad domaći stočni fond nestane, plaćamo koliko god tržište traži. Suša, rat na kontinentu, skok cijena gnojiva ili zatvorena granica pogađaju zemlju koja uvozi bjelančevine mnogo teže nego onu koja ih sama proizvodi. Slobodna trgovina prodana nam je kao sigurnost. Umjesto toga, vezala je naše stolove za svaki potres u Europi.
A prazni i selo. Kad obiteljsko gospodarstvo tri godine zaredom ne može konkurirati stranoj cijeni, zatvara se, a sin koji ga je mogao preuzeti odlazi u Irsku ili Njemačku. Hrvatska još uvijek ima oko 134.000 poljoprivrednih gospodarstava, većinom obiteljskih, mnoga na osam ili devet hektara, dok je europski prosjek bliže sedamnaest. Dužnosnici u Zagrebu i Bruxellesu to nazivaju strukturnom slabošću koju treba okrupnjavanjem ukloniti. No mala gospodarstva nisu bila problem dok nisu bila prisiljena natjecati se s proizvođačima višestruko većima od sebe. Iseljavanje i prazna sela nisu odvojeni od politike prehrane. Oni su njezina posljedica.
Zato to treba reći jasno: Hrvatskoj treba protekcionizam, a ne globalna trgovina. Slobodna trgovina nagrađuje onoga tko ima najveće farme i najizdašnije subvencije, a to nikada nismo bili mi. Narod koji se ne može sam prehraniti nije potpuno suveren, kakva god mu se zastava vijorila. Rješenje je carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda, dovoljno visoka da hrvatske mljekare i govedarske farme mogu opstati, uz ostale mjere: javne kuhinje, škole, bolnice i vojska neka kupuju hrvatsko; jasno podrijetlo na svakom pakiranju; potpora stočarstvu koje nestaje umjesto još kukuruza za izvoz; rascjepkane parcele spojene u održiva obiteljska gospodarstva; i državne zalihe žitarica, mlijeka u prahu i gnojiva.
Moramo biti iskreni i o prepreci. Unutar Europske unije Hrvatska to ne smije učiniti. Trgovinsku politiku određuje Bruxelles, a država članica ne može uvesti carinu na mađarsku svinjetinu ili njemačko mlijeko. Carina za koju se zalažemo danas nije na stolu. To je ne čini pogrešnom. To znači da je pravo pitanje tko odlučuje o tome kako se Hrvatska hrani, a to pitanje svaki Hrvat treba postaviti svakome tko traži njegov glas. U Hrvatskoj koja nadzire vlastite granice upravo bismo to učinili.
Da, hrana bi poskupjela. Na osnovnim namirnicama koje danas većinom uvozimo realna procjena je oko 10 posto, a kod nekih proizvoda i manje, kad dio poskupljenja apsorbiraju trgovačke i veletrgovačke marže. To je manja cijena od zemlje bez poljoprivrednika, bez mladih u selima i bez ikakva utjecaja na ono što jede kad dođe sljedeća kriza.
Do tada, jedina poluga koju svako kućanstvo ima jest vlastita kupovina. Meso, mlijeko, sir i jaja kupujte od OPG-a. Bit će skuplje, ali svaki taj euro održava hrvatsko stado na životu i obitelj na njezinoj zemlji. Pitajte poljoprivrednika kako uzgaja životinje. Počnite ponovno raditi stvari kod kuće, a krenite od kruha, za koji trebate brašno, vodu, sol i jednu večer.
I podijelite ovo s obitelji i prijateljima. Većina ljudi ove brojke nikada nije vidjela. Kad ih vide, shvatit će što je na kocki kad izađu na izbore i tko bi se doista zauzeo za Hrvatsku koja se može sama prehraniti.
