Ubojstvo Charlieja Kirka bila je tragedija koja je potresla mnoge. No možda je još uznemirujuće od samog nasilja bilo ono što je uslijedilo: slavlja, šale i hladan smijeh, osobito iz dijelova političke ljevice. Ta reakcija nije bila tek politika. Bila je nešto mračnije — znak da gubimo osjećaj za to što život znači.
Neslaganje između ljevice i desnice je normalno. To je dio demokracije. Ali kada se sama smrt ismijava, izlazimo iz okvira politike i ulazimo u područje morala. Društvo koje više ne zna oplakati gubitak, koje krv dočekuje pljeskom, zaboravilo je dostojanstvo ljudskog života. Kada ljudski život izgubi svoje značenje, okrutnost postaje zabava.
Ovo nije poziv na cenzuru niti na utišavanje neslaganja. Možemo i trebamo se žestoko raspravljati o politici, kulturi i budućnosti. Ali smijati se ubojstvu nije argument. To je korozija savjesti. A kada se takva korozija tolerira — ili čak nagrađuje pažnjom — ona nagriza temelje svakog humanog društva.
Pitanje je: kako odgovoriti? Ne osvetom. Ne oponašajući okrutnost novom okrutnošću. Nego obnavljanjem kulture u kojoj život vrijedi. Kulture u kojoj se riječi koriste da liječe, a ne da dehumaniziraju. U kojoj oni koji se usude ismijavati smrt snose moralne i društvene posljedice — ne zbog svoje politike, nego zato što su napustili osnovno poštovanje koje drži zajednicu na okupu.
Za vjernike, ovaj trenutak podsjeća nas da je naša borba svakodnevna. Nije završena dok se Krist ne vrati. Svaki je dan bitka između smisla i besmisla, između kulture koja potvrđuje život i kulture koja ga obezvrjeđuje. Naša je zadaća svjedočiti hrabro, braniti istinu strpljivo i graditi ustanove koje štite ljudsko dostojanstvo.
Smijeh dijela ljevice otkriva bolest. Ali on u nama mora probuditi još veću odlučnost: ne da oponašamo njihovu okrutnost, nego da je nadživimo vjerom, ustrajnošću i stvaranjem. Na kraju, zlo se samo iscrpljuje. Istina ostaje. A do onoga konačnog dana naša je dužnost jasna: boriti se za život, riječju i djelom, bez prestanka.
