Klasični liberalizam izgradio je kavez. Progresivni liberalizam ga je obojao u duginim bojama. Ni jedan ni drugi neće vam reći čemu sloboda zapravo služi.
Postoji jedna riječ koja završava svaku raspravu na modernom Zapadu. Riječ koja, jednom izgovorena, treba rastvoriti svaki prigovor i ušutkati svaki neslaganje. Ta riječ je sloboda. Dovedite je u pitanje i vi ste tiranin. Oklijevajte pred njom i vi ste reakcionar. Predložite da bi mogla zahtijevati definiciju i već ste izgubili. Tri stoljeća liberalizam je slobodu učinio svojim barjakom, svojim opravdanjem i svojim bogom. Vrijeme je pitati što ona zapravo znači, jer odgovor razotkriva cijeli projekt kao prijevaru.
I ne mislimo na jednu granu liberalizma. Mislimo na obje. Klasičnog liberala koji vjeruje da će slobodno tržište sve riješiti, i progresivnog liberala koji vjeruje da je razgradnja svake naslijeđene norme put prema ljudskom procvatu. Stalno se međusobno bore, glasno i žestoko, i ta borba je središnji spektakl zapadne politike. No ispod toga dijele jednu jedinu pretpostavku, i ta pretpostavka je problem. Obje vjeruju da je sloboda uklanjanje ograničenja. Obje vjeruju da je sebstvo suvereno. Obje vjeruju da su naslijeđena tradicija, moralni autoritet i Božji zahtjevi prema ljudskom životu prepreke koje treba prevladati, a ne darovi koje treba primiti. Klasični liberalizam je tamo stigao prvi. Progresivizam je jednostavno slijedio logiku do njezina zaključka.
Što je Klasični Liberalizam Zapravo Učinio
John Locke nije izmislio slobodu. Izmislio je specifičan i vrlo čudan opis nje. U njegovoj priči, ljudska osoba je po naravi izolirani pojedinac, obdaren pravima, koji po zadanom nikome ništa ne duguje, i koji ulazi u političko društvo ugovorom zadržavajući pravo na izlaz kada je ugovor prekršen. Ovo je osnivački mit liberalnog poretka, i to je mit u pejorativnom smislu: priča ispričana kako bi se opravdao aranžman koji služi posebnim interesima.
Klasični liberalni sporazum donio je neka stvarna dobra. Okončao je određene oblike arbitrarne tiranije. Proizveo je pravne strukture koje su ograničavale zloupotrebu državne vlasti. To ne poričemo. No učinio je i nešto što nitko 1689. nije bio spreman otvoreno imenovati: svrgnuo je Boga iz javnog života i zamijenio ga pojedincem, tržištem i naposljetku državom. Politički autoritet, u Lockeovom opisu, ne dolazi od Boga. Dolazi od pristanka. Taj jedan potez, koji se tada činio skromnim i razumnim, izvor je tri stoljeća civilizacijske razgradnje.
Kada autoritet dolazi od pristanka a ne od Boga, sve postaje predmet pregovaranja. Obitelj je ugovor. Brak je ugovor. Narod je ugovor. Tradicija je samo nagomilane preferencije prethodnih ugovaratelja, i nema razloga zašto bi se trenutna generacija smatrala njima vezanom. Slobodno tržište, veliki ekonomski izraz liberalizma, primjenjuje istu logiku na ljudske odnose: sve ima cijenu, sve je zamjenjivo, lojalnost i ukorijenjenost su neučinkovitosti koje treba natjecanjem ukloniti. Klasični liberalni poredak nije proizveo procvat zajednica slobodnih ljudi. Proizveo je razgradnju zajednice u kiselini individualnih preferencija i tržišne logike.
Liberalizam nije ubio Boga u javnom životu jednim udarcem. Jednostavno ga je učinio opcionim. Zatim suvišnim. Zatim uvredljivim.
Za hrvatske zajednice diljem svijeta ovo nije apstraktno. To je priča o tome što se dogodilo s drugom i trećom generacijom. Klasični liberalni obećanje glasilo je: dođi ovdje, radi marljivo, drži glavu dole, i tržište će te nagraditi. Često je to i činilo. No isto je tako sustavno nagrađivalo asimilaciju i kažnjavalo posebnost. Čovjek koji se odrekao svog jezika, svoje vjere, svojih posebnih lojalnosti i postao zamjenjiva ekonomska jedinica napredovao je brže. To nije slučajnost liberalne politike. To je liberalna politika.
Što Progresivizam Zapravo Jest
Mnogi na tradicionalističkoj desnici griješe smatrajući progresivizam odstupanjem od klasičnog liberalizma, njegovom korupcijom, izdajom prave liberalne tradicije. To nije točno. Progresivizam je klasični liberalizam bez maske i sa zaključenom logikom.
Ako je sebstvo suvereno i sloboda znači uklanjanje ograničenja, tada svako ograničenje mora na kraju biti dovedeno u pitanje. Najprije politička ograničenja, zatim ekonomska, zatim društvena, zatim moralna, zatim biološka. Progresivizam jednostavno pokreće taj program brže i iskrenije nego što je to njegov klasični prethodnik bio spreman. Gdje je klasični liberal rekao da slobodna osoba treba moći odabrati svoju vjeru, karijeru i supružnika, progresivac kaže da slobodna osoba treba moći odabrati spol, obiteljsku strukturu, identitet i odnos prema vlastitom tijelu. Logika je identična. Promijenila se samo primjena.
Zato konzervativac koji prihvaća klasično liberalne pretpostavke u konačnici ne može odoljeti progresivnim zaključcima. Ako je individualna autonomija vrhovna vrijednost, već ste predali. Progresivac će jednostavno, ispravno, ukazati da ste nedosljedni. Vjerujete u slobodu, ali je želite zaustaviti na proizvoljnoj liniji. Progresivac ima barem hrabrosti liberalnog uvjerenja. Klasični liberalni konzervativac je nema.
Što je progresivizam u praksi proizveo nije ljudsko oslobođenje. To je sustavno rušenje svake institucije koja je nekad ljudima davala kontekst u kojemu su mogli biti slobodni: obitelji, Crkve, naroda, lokalne zajednice, naslijeđene moralne tradicije. Na njihovo mjesto nudi identitet, što znači sebstvo izgrađeno u potpunosti iz osobnih preferencija i potrošačkih izbora, trajno krhko, neprestano u potrebi za afirmacijom i u potpunosti ovisno o ideološkom aparatu koji ga proizvodi i njime upravlja. Ovo nije sloboda. To je najsofisticiraniji oblik društvene kontrole koji je ikad osmišljen, jer uvjerava svoje podanike da je njihova sukladnost samoizražavanje.
Progresivac ne želi osloboditi vas od moći. Želi vas osloboditi od svega što bi vam moglo dati snagu da joj se oduprете.
Razmislite što je progresivizam konkretno ciljao u hrvatskom i katoličkom životu. Obitelj utemeljena na ocu i majci, vezana sakramentalnim brakom, usmjerena prema djeci: razgrađena zakonski, kulturno i ideološki u svakoj zapadnoj zemlji. Katolička škola kao mjesto gdje se dijete formira u cjelovitoj moralnoj i duhovnoj viziji stvarnosti: ispražnjena nastavnim planovima, zahtjevima raznolikosti i sporim zamjenjivanjem formacije informacijom. Narod kao stvarna zajednica pamćenja i obveze, ne samo putovnica: proglašen sumnjivim, povezan s zločinima nacionalizma, zamijenjen građanskim identitetom dovoljno tankim da ne nameće nikakve zahtjeve. Prisutnost Crkve u javnom životu: parničenjem uklonjena, izrugivanjem uklonjena, propisima uklonjena. Svaka stvar koja čini jednu zajednicu zajednicom bila je specifična meta progresivnog projekta. To nije slučajnost. To je logika.
Dvije Definicije Koje Ne Mogu Obje Biti Točne
I klasični i progresivni liberalizam definiraju slobodu u biti negativnim terminima. Biti slobodan znači biti nesputan. To je odsutnost vanjskog ograničenja, uklanjanje prepreka, proširivanje izbora. Ideal liberalne slobode je sebstvo koje nikome ništa ne duguje i može odabrati bilo što. Tradicija nema potraživanja prema vama. Nijedan autoritet ne stoji iznad vaših preferencija. Nikakva istina nije obvezujuća osim ako ste osobno pristali na nju. Horizont je otvoren i možete hodati u bilo kojem smjeru.
Katolička tradicija nudi drugačiju definiciju, stariju, zahtjevniju i beskonačno istinitiju. Sloboda nije odsutnost ograničenja. To je sposobnost djelovati u skladu sa svojom naravi i svojim pravim ciljem. To je moć odabira dobra. Čovjek koji može sve, ali dosljedno bira ono što ga uništava, nije slobodan. On je rob svojih apetita, strasti i praznine. Ovisnik o alkoholu nema vanjskih ograničenja u svom pijenju. On nije slobodan. Čovjek koji je kroz disciplinu, vjeru i milost uredio svoje želje prema pravim dobrima, koji ne djeluje pod prisilom nego iz kreposti, taj čovjek je slobodan, čak i ako živi unutar tisuću obveza i predanosti.
Sveti Augustin to je rekao razornom jednostavnošću: nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi. Sloboda bez cilja, bez odredišta, bez istine prema kojoj se usmjerava, nije oslobođenje. To je izgubljenost s dobrim marketingom. I tri stoljeća liberalizma, u oba njegova oblika, proizvelo je upravo to: cijelu civilizaciju nemirnih, ukorijenjenih, kronično nezadovoljnih ljudi kojima je u svakom koraku rečeno da je rješenje više slobode, više izbora, više samoizražavanja, dok je stvarni problem to što su sustavno lišeni onoga što slobodu čini smislenom.
Najslobodniji Ljudi Koji su Ikad Živjeli
Po liberalnom mjerilu, mi na suvremenom Zapadu najslobodniji smo ljudi koji su ikad postojali. Možemo odabrati karijeru, partnera, vjeru, identitet, lokaciju, zajednicu, politiku. Nijedna generacija prije nas nije imala toliko mogućnosti u toliko životnih područja. Jelovnik nikad nije bio duži.
I ipak. Usamljenost na Zapadu dostigla je razine koje istraživači opisuju kao epidemiju. Depresija i anksioznost definirajuće su patologije ovog doba, koncentrirane najteže u najmlađim generacijama koje su odrasle ne poznajući drugi svijet. Ovisnost strukturira svakodnevni život milijuna. Rađanja su se urušila. Brakovi su postali rjeđi. Prijateljstva su postala transakcijska. Obitelj je pregovorena u dobrovoljni aranžman koji se može raskinuti po volji. Mladi muškarci napose plutaju u bespuću razmjera koji nema povijesnog presedana, odgojeni kulturom koja im je desetljećima govorila da je njihova muškost toksična i sada se čudi što ih toliko zaključuje da ništa nije vrijedno truda.
Ako smo toliko slobodni, zašto toliko ljudi tako jasno ne cvjeta?
Liberalni odgovor, klasični i progresivni jednako, uvijek je isti: jer još nismo uklonili dovoljno ograničenja. Još ima stigmi koje treba srušiti, normi koje treba rastvoriti, autoriteta koje treba dovesti u pitanje, identiteta koje treba dekonstruirati. Program nije dovršen. Dajte mu vremena.
Katolički odgovor je drugačiji i istinit je. Nesreća nije slučajna posljedica slobode. Ona je njome proizvedena. Sebstvo bez obveza jest sebstvo bez smisla. Život čistog izbora jest život čiste težine, jer svaki trenutak morate sebe graditi iz ničega, odgovorni nikome, usidreni u ničemu. To nije ljudsko stanje kakvo ga je Bog zamislio. To je ljudsko stanje kakvo ga je Prosvjetiteljstvo zamislilo, i eksperiment traje dovoljno dugo da se rezultati mogu pročitati.
Što Sloboda Zapravo Zahtijeva
Hrvatska riječ sloboda nosi u sebi osjećaj pripadnosti jednako koliko i oslobođenja. Slobodni ste ne kao izolirani atom nego kao član nečega: obitelji, naroda, vjere. Stari hrvatski seljak koji nikad nije čuo za Johna Lockea razumio je instinktivno da sami ne možete biti slobodni. Sloboda je stanje čovjeka koji stoji u ispravnom odnosu s Bogom, sa svojom zajednicom, sa svojim precima i s istinom. Uklonite te odnose i nemate slobodnijeg čovjeka. Imate izgubljenijeg.
Zapovijedi nisu neprijatelji slobode. One su njezina arhitektura. Glazbenik nije slobodniji jer ignorira pravila harmonije. Jednostavno pravi buku. Čovjek koji svoj život uređuje prema moralnom zakonu, koji pripada tradiciji, koji prema dužnostima pristupa jednako ozbiljno kao prema pravima, koji kleči pred nečim većim od sebe, taj čovjek poznaje slobodu koje liberalno sebstvo, neprestano gradeći i pregrađujući vlastiti identitet u ogledalu potrošačkih izbora i ideološke afirmacije, nikad neće dotaknuti.
To je ono što liberalizam, u oba svoja oblika, ne može podnijeti i ne može objasniti. Klasični liberalizam ne može objasniti zašto najslobodnija tržišta proizvode najatomiziranije i najnesretnije društvo. Progresivizam ne može objasniti zašto oslobođenje od svakog ograničenja ne donosi procvat nego fragmentaciju i očaj. Ni jedan ni drugi to ne može objasniti jer objašnjenje zahtijeva priznanje da ljudska osoba nije suvereno sebstvo nego stvorenje, stvoreno od Boga, za Boga, i slobodno jedino u mjeri u kojoj sukladno tome živi.
Krist Kralj
Najdublji odgovor na liberalni opis slobode, klasičan i progresivan jednako, nije politički program. To je osoba.
Krist nas ne oslobađa od obveze. Ne obećava život bez ograničenja, žrtve ili teškoće. Obećava nešto što liberalna tradicija ne može ni imenovati: slobodu koja je ujedno i povratak kući. Služba Bogu, kaže stara kolekta, savršena je sloboda. Ne zato što Bog uklanja sve granice, nego zato što usmjeravajući se prema Njemu, ispravno uređujući svoju ljubav, živeći kao stvorenja koja zapravo jesmo, a ne kao autonomna sebstva kojima nas liberalizam laska da smo, nalazimo ono za što smo stvoreni. I u tome nalaženju slobodni smo u jedinom smislu koji u konačnici ima značenje.
Klasični liberalizam vam je rekao da ste slobodni kada vas država ostavlja na miru. Progresivizam vam je rekao da ste slobodni kada je svaka naslijeđena norma srušena i svaki identitet sam-konstruiran. Obje su laži. Ne uvijek svjesno, ne uvijek zlonamjerno, nego strukturalno, nužno, jer obje polaze od pretpostavke o ljudskoj osobi koja je lažna.
Niste suvereno sebstvo. Niste autonomni birač. Niste snop preferencija u potrazi za tržištem. Stvoreni ste na sliku i sličnost Božju, usmjereni prema određenom cilju, pripadate određenom narodu, nasljednici ste određene vjere. Vaša sloboda sastoji se u potpunom življenju te istine, a ne u bijegu od nje.
Moderni će vam svijet neprestano prodavati otvoreni horizont. Prazno krajoliko. Razlomljeni lanac prikazan kao trofej. Stalno će vam govoriti da je sljedeće oslobođenje, sljedeća dekonstrukcija, sljedeće proširivanje izbora ono koje će vas napokon učiniti cjelovitima.
Zapitajte se kako to dosad funkcionira.
Krist Kralj. Sloboda u istini.
