Snimka traje manje od minute. Djevojka udara mladića šakama, nogama, torbicom. Psuje. On ne uzvraća. Prolaznici hodaju dalje, ruke u džepovima. Netko u pozadini šapće: "Dosta, ovo je stvarno previše."
I to je sve.
Snimka se pojavila iz centra Zagreba. Ilica, rano jutro, 2. svibnja. Žrtva je turist iz Filipina. Napadačica je mlada Hrvatica. Video je za nekoliko dana obišao svijet.
Prvo, jasno
Kao katolici, nemamo dvojbe: nasilje na ulici je sramota. Nije junaštvo. Nije ponos. Nije ni obrana, jer prema svemu što znamo, ovaj čovjek nije ništa napravio. Izašao je iz kluba, hodao prema hostelu, bio na telefonu. Ona je potrčala prema njemu i počela ga udarati.
To nije Hrvatska kakvu slavimo. To nije ni blizu onoga što naša vjera od nas traži.
Rečeno je. Jasno.
Sad, istina
Ali bilo bi intelektualno nepošteno stati tu i praviti se da se radi samo o jednoj nesretnoj djevojci s lošim odgojem.
Ono što vidimo na toj snimci jest rezultat, simptom, ne uzrok. I ako ga gledamo pošteno, moramo postaviti neugodna pitanja.
Zašto je taj čovjek uopće bio na Ilici u tri ujutro? Odgovor koji dobivamo od medija jest: turizam. Zagreb je turistička destinacija. Filipinci, Azijati, Amerikanci, Afrikanci, svi su dobrodošli, svi su "bogatstvo raznolikosti."
Ali što se stvarno događa kada u društvo koje ima vlastitu povijest, vlastitu vjeru, vlastiti način života, počnete ubacivati ljude koji nemaju s tim ništa zajedničko? Ne radi se o mržnji prema strancima. Radi se o temeljnom zakonu stvarnosti koji multikulturalizam odbija priznati: da zajednički život zahtijeva zajedničke temelje.
Bez zajedničkih temelja, bez iste vjere, iste kulture, iste predanosti istom dobru, ne dobivate harmoniju. Dobivate trenje. Dobivate nerazumijevanje. Dobivate napetost koja se nakuplja dok ne eksplodira, na snimci, ili negdje drugdje, na način koji nije snimljen.
Multikulturalizam nije politika mira. On je politika koja producira upravo ovakve scene i onda se pretvara da ne razumije zašto.
I onda, muškarac
No ima nešto na toj snimci što me muči više od nasilja same po sebi.
Muškarac nije uzvratio.
Nije pobjegao odmah. Nije gurnuo napadačicu. Nije podignuo ruku. Stajao je i primao udarce dok ga ona nije srušila na pod, i onda leži.
Razumijem da postoji šok. Razumijem da napad iz čista mira dezorijentira. Razumijem i zakonske komplikacije koje muškarac koji udari ženu može imati u modernoj Europi.
Ali upravo to jest problem.
Nismo izgradili muškarca koji instinktivno štiti sebe i one oko sebe. Izgradili smo muškarca koji je naučen da je bolje trpjeti nego reagirati, jer reakcija donosi posljedice, jer agresivnost je "toksična", jer "pravi muškarac" ne diže ruku.
Rezultat je na snimci. Muškarac koji leži na pločniku Ilice dok ga žena šutira.
To nije skromnost. To nije krotkost u kršćanskom smislu. Krotkost je vrlina koja ima snagu u sebi, koja bira ne koristiti silu, a ne vrlina koja nema sile za koristiti. Ono što smo izgradili jest nešto drugo: pasivnost odgojena strahom od osude.
Moderna Europa izgubila je oboje. Izgubila je muškarca koji zna biti krotak, i muškarca koji zna stati.
Zaključak koji nećete pročitati drugdje
Osuđujemo nasilje. Djevojka neka odgovara pred zakonom.
Ali ako mislimo da je to kraj priče, da treba uhititi jednu djevojku, izdati jedno priopćenje i nastaviti s politikama koje su nas dovele ovdje, varajmo sami sebe.
Ilica nije anomalija. Ona je prozor.
Hrvatska se mora odlučiti kakvo društvo želi biti. Hoće li slijediti Zapad u njegov multikulturalni eksperiment, eksperiment koji svuda gdje je primijenjen producira fragmentaciju, napetost i gubitak identiteta, ili će imati hrabrosti stati i reći: postoji razlog zašto smo ono što jesmo, i taj razlog vrijedi čuvati.
Krist je Kralj. I on ne vlada nad kakofoničnim tržištem identiteta, već nad narodom koji ga poznaje i njemu pripada.
